Čitanje se opisuje kao iznimno važna ljudska sposobnost i vještina, proces vezan uz praćenje teksta (raspoznavanje slova ili znakova) za osobni ili opći interes ili kao interpretacija pročitanoga (razumijevanje napisanoga). Pridružujući čitanju i pisanje, govorimo o pismenosti čije se razumijevanje mijenjalo, dopunjavalo i širilo pod utjecajem društvenih, političkih, znanstvenih, tehničkih i drugih okolnosti. Npr. čitalačka pismenost u međunarodnom istraživanju razvoja čitalačke pismenosti PIRLS, Progress in International Reading Literacy Study) obuhvaća razmišljanje o pročitanom sadržaju i primjenu novih spoznaja u ostvarivanju individualnih i društvenih ciljeva. Za potrebe tumačenja pojma čitalačke pismenosti u PIRLS-u Skupina za razvoj čitanja preuzela je 2001. pojam osmišljen 1991. godine. Čitalačka pismenost u PIRLS-u odnosi se na sposobnost razumijevanja i upotrebe pisanih jezičnih oblika koje neko društvo zahtijeva ili koje pojedinci cijene. Ona također podrazumijeva sposobnost razumijevanja različitih vrsta tekstova te čitalačke navike i stavove koji potiču čitanje tijekom života. Godine 2001. pojam čitalačke pismenosti u kontekstu PIRLS-a proširen je da bi se mogao primijeniti za različite dobne skupine, a da se istodobno izravno odnosi na čitalačka iskustva mlađe djece. U ciklusu PIRLS 2006. pojam čitalačke pismenosti proširen je da bi se naglasila važnost čitanja u školi i u svakodnevnom životu.

U kontekstu obrazovanja upravo tri pismenosti: čitalačka, prirodoslovna i matematička u centru su interesa PISA istraživanja, koja se provode u trogodišnjim ciklusima. Ciklus PISA 2015 šesti je ciklus istraživanja i četvrti u kojemu je sudjelovala Republika Hrvatska (sa još 71 zemljom) sa 5809 petnaestogodišnjaka (od ukupno njih 29 milijuna) iz 158 srednjih i 2 osnovne škole. U području čitalačke pismenosti najbolji prosječni rezultat iznosi 535 bodova (Singapur), u Europi on je 526 bodova (Finska), dok je Republika Hrvatska ostvarila ispod prosječni rezultat od 487 bodova (31. mjesto). Usporedbom prosječnih rezultata iz čitalačke pismenosti s rezultatima ciklusa PISA 2009 u Hrvatskoj se uočava trend poboljšanja prosječnih rezultata. Hrvatska je u šestogodišnjem razdoblju povećala prosječni rezultat za 11 bodova. Kad se distribucija hrvatskih učenika po razinama skale čitalačke pismenosti u ovom ciklusu usporedi s prijašnja tri ciklusa, može se uočiti da 2. razinu 2006. godine nije dostiglo 21,5% hrvatskih učenika, 2009. godine 22.4% učenika, 2012. godine 18,6% učenika, a u ovom ciklusu 19,9% učenika. Na 5. i 6. razini 2006. godine ukupno je bilo 3,7% učenika, 2009. godine 3,2% učenika, 2012. godine 4,4% učenika, a u ovom ciklusu 5,9% učenika. Kad je riječ o razlikama prema spolu, u zemljama OECD-a djevojčice su u ovom ciklusu postigle bolji prosječni rezultat od dječaka za 27 bodova. U Hrvatskoj ta razlika u korist djevojčica iznosi 26 bodova i ona je značajno smanjena u odnosu na prijašnje cikluse: u ciklusu PISA 2006 djevojčice su bile bolje od dječaka za 50 bodova, u ciklusu PISA 2009 za 51 bod, a u ciklusu PISA 2012 za 48 bodova. Kad se promatra zastupljenost dječaka i djevojčica na najnižim i najvišim razinama čitalačke pismenosti, uočava se da se u skupini učenika koji ne dostižu razinu 2 nalazi 25% dječaka i 15,1% djevojčica, dok se na najvišim razinama znanja i sposobnosti nalazi 4,7% dječaka i 7,0% djevojčica.

U ciklusu PISA 2009. 74,4 %, hrvatskih učenika postigao je rezultate na razinama 2, 3 i 4. Čak 41 % učenika iz te skupine izjavilo je da čita samo ako mora, 54 % da čita samo da bi pronašli informacije koje su im potrebne, a 62 % da nikada ne čita iz zadovoljstva ili da u takvom čitanju provede manje od 30 minuta dnevno. Oko 19 % učenika iz te skupine izjavilo je da nikada ne čita prozu (roman, pripovijetku ...) iz zadovoljstva.

U istraživanju PIRLS koje procjenjuje čitateljske kompetencije desetogodišnjaka Hrvatska je sudjelovala 2011. godine. Rezultati hrvatskih učenika osjetno su bolji od rezultata postignutih u PISA istraživanju. No kada je riječ o odnosu prema čitanju, Hrvatska je na pretposljednjem mjestu. U Hrvatskoj samo 17 % učenika jako voli čitati, 53 % to donekle voli, a 29 % čitanje uopće ne voli. Od 57 zemalja koje su sudjelovale u istraživanju, u Hrvatskoj je najveći postotak djece koja ne vole čitati.

Odnos mladih prema čitanju uvelike je određen njihovim iskustvima čitanja koje oblikuje škola, koja današnje učenike ne percipira kao rođene „digitalne urođenike“ (Prensky, 2001) koji odrastaju u svijetu digitalnih medija unutar kojih je slika (a ne riječ) često osnovno značenje i njezin česti prenositelj.

Za posredovanje čitanja školama svih učenika u dobi od 15 do 18 godina u Hrvatskoj određen  je još sredinom 90-ih godina prošloga stoljeća obvezni korpus književnih tekstova odabranih prema kriteriju književnopovijesne europske (svjetske) i nacionalne vrijednosti, koji nastankom tekstova završava 90-ih godina. Velikom broju učenika, posebice onih koje smo definirali kao RSP čitatelje, ti tekstovi predstavljaju velik problem s obzirom na svoju složenost. Od svih se učenika očekuje recepcija teksta tijekom školske interpretacije i analize, a problem započinje već na razini temeljnoga razumijevanja tijekom samostalnoga čitanja nakon kojega se od učenika očekuje prikupljenost i strukturiranost informacija o tekstu s obzirom na književnu teoriju i povijest književnosti.

S ciljem aktualizacije problema te objedinjavanja različitih čimbenika u društvu koji se na ovaj ili onaj način bave problemima čitanja u društvu Ministarstvo kulture RH-a pokrenulo je izradu prijedloga Nacionalne strategije poticanja čitanja (2015. – 2020.). Inicijativa za osnivanje međusektorskoga tijela pokrenuta je u listopadu 2013. godine, a u veljači 2014. godine imenovano je Povjerenstvo za izradu prijedloga strategije s ciljem „stvoriti okvir za konkretno djelovanje na svim razinama, od nacionalne do lokalne i institucijske, kako bi se osigurali uvjeti za razvoj čitatelja od najranije dobi , osposobljavanje čitatelja  za čitanje različitih tipova književnih i neknjiževnih tekstova u različitim formatima, osnaživanje kritičkoga čitanja…“  Također je navedeno da će Nacionalna strategija poticanja čitanja „doprinijeti razvoju kulture čitanja i omogućiti će što većem broju pripadnika zajednice da čita sa zadovoljstvom i razumijevanjem“.

Za potrebe analize stanja tijekom izrade prijedloga prikupljeni su podaci o programima koji su se tijekom 2014. godine provodili u Hrvatskoj s ciljem poticanja čitanja (podatke su prikupili Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo kulture i Nacionalna i sveučilišna knjižnica) prema kojima je najveći broj programa bio ostvaren u školama i knjižnicama:

	broj ustanova	broj programa
osnovne škole	254	389
srednje škole	58	65
narodne knjižnice	120	347

 

Osim kraćih programa edukacije učitelja i nastavnika na razini pojedinih županija, odnosno programa rada s učiteljima i nastavnicima hrvatskoga jezika za koje je zadužen pojedini savjetnik Agencije za odgoj i obrazovanje (jednodnevni stručni skupovi unutar Kataloga stručnih skupova za svaku kalendarski godinu), Agencija je organizirala IV. simpozij učitelja i nastavnika hrvatskoga jezika koji je u cijelosti bio posvećen čitanju pod nazivom Čitanje za školu i život (zbornik radova dostupan je na stranici http://www.azoo.hr/images/izdanja/citanje/Citanje.pdf).

Na temelju dostupnih informacija o programima poticanja čitanja može se zaključiti da se nudi i provodi velik broj programa vezanih za poticanje čitanja, u koje se, kada se radi o osnovnim i srednjim školama, uključuju motivirani učitelji i nastavnici te učenici koji u većini slučajeva imaju dobro razvijene vještine čitanja i/ili višu ili visoku motivaciju za čitanje.

Nažalost, učenici koje opisujemo kao neodlučne, posrnule i loše čitatelje ostaju nerijetko izvan programa koji se provode.